Sreća

 Vjerovala je u bajke, one pune mašte i vilinskog praha. Gdje je sve moguće. I čuda se dešavaju.

Jednorozi svojim mekim krilima paraju oblake i šaraju nebesa duginim bojama.

A Zvončica ko Zvončica, vrtoglavo obleće oko Petra Pana.

Dok Snežana pjevuši vesele pjesme u prisustvu Ljutka i Uča, a Srećko i Pospanko igraju uz ritam muzike za ples.

U tom svijetu imaginarijuma i Sreća je vjerovala u bajke.

Medjutim ljudi oko nje su hodali pogrbljeni, pognutih glava i emitovali čudnu energiju koja je mogla da se prenese dodirom, sivim, zagadjenim.

Sjedjela je u parku na plavoj klackalici i tumačila želje ljudi koje su se nazirale sa njihovih toplih dlanova.

Bila je to posebna hemisfera satkana od niza bjeličastih supstanci koje su isparavale u vazduhu nakon dvije sekunde od samog nastanka.

Za to vrijeme je uspijela da pročita tek po koju želju i smjesti je u svoj ružičasti um.

Mada svaka osoba bi uprkos svjetlosti koja je zračila iz pokrivenog grudnog koša, imala potrebu za tmurnim licem i sjetnim očima.

Prošla su tri dana i tri noći.

Ljudi koji su koračali popločanom stazom kroz samu srž parka su i dalje piljili u jednu tačku.

I tako poput duhova, ne obazirujući se na ono što ih okružuje, išli su ka cilju. Nekome je cilj bio kuća, nekome posao, a nekome kafana.

Sedmi dan od pojave Sreće na toj plavoj klackalici, ništa se nije promijenilo. 

Počela je da gubi nadu.

Osjetila je kako joj se srce na komade mrvi.

Po prvi put u životu, Sreća je osjetila bol!

Briznula je u plač.

Ustala sa klackalice i sjela na zemlji.

Skupila je koljena i prigrlila ih rukama.

,,Srećo, zašto plačeš?” - upita neko.

,,Tužna sam.” - izgovori Sreća bez nastavka.

,,Nemoj da budeš tužna Srećo. Ti si predodredjena za velike stvari. Zapravo, ključ tvog problema leži u tebi samoj.” - doda neko.

Sreća, čuvši ove mudre riječi, podignu glavu. 

Ispred sebe ugleda djevojčicu u bijeloj haljini, sa krilima i oreolom iznad glave.

,,Ja sam Vjera i tu sam da ti pokažem nešto.”

Uhvatila je Sreću za ruku i primakla staklenoj površini jedne zgrade u blizini parka.

,,Pogledaj!”

 

Sreća je ostala u čudu.

Gledajući svoj odraz u ogledalu mogla je da vidi lik svakog čovjeka koji je prolazio tih dana pored nje. Likovi su se smjenjivali iz sekunde u sekundu, poput promjene kanala na Tv prijemniku.

,,Čekaj, šta mi se to dešava?” - zabrinuto upita Sreća.

,,Ti si dio ovih ljudi. Nalaziš se unutar svake osobe. Samo, prije par dana, jedan čovjek te odbacio zbog svojih prekomjernih želja. Njega su pojele sujeta i halapljivost. 

Zapravo to je bio tvoj spas.

Sada idi, nadji svoju sreću i vjeruj!” - izgovori Vjera i nestade u vidu magičnih čestica.

Sreća se osmijehnu i stade na sred popločane staze. 

Kako bi koja osoba prošla kroz nju ona bi bivala sve jača i jača. A ljudi bi bili sve radosniji. 

Danas se u tom čuvenom parku pokraj Morače ljudi osvrću oko sebe. Posmatraju drveće, uživaju u prirodi, osluškujući cvrkut ptica.

I dok tako ubiraju plodove tog malog čuda i ovog čarobnog mjesta, siva aura je sve manja, dok Sreća iz dana u dan biva sve veća.

The end.