,,Da”.

Bili smo lijep par, kažu ljudi.

Porodica, prijatelji, svi koji nas poznaju, govorili su: ,,Stvoreni ste jedno za drugo”. Koliko god su takve riječi laskale, bila sam svjesna da si ti taj koji dominira ljepotom.

Jer kako bi mogao biti ružan neko ko je srcu blizak. Neko ko je smisao mog postojanja.

Prisjećam se svega, od trenutka kad su nam se pogledi sreli, našeg prvog poljupca, vodjenja ljubavi.

Trenutka kada smo Matiju učili da kaže: ,,Tata; Mama”.

Prelistavam album sa našeg vjenčanja i budim uspomene, uspomene koje mi sad srce lome i pale kožu.

Ali neka, neka gori, jedino tako i osjetim da sam živa.

Preturam po ladicama prošlosti, pa odatle izvučem magične momente.

Momente kao onda kada si rekao ,,Da”.

Hm, sjećaš se?

Bilo je to veliko i zvučno ,,Da!” Cijela sala je odzvanjala tvojim prodornim glasom.

Bilo je to: ,,Da” za da me želiš.

,,Da” za sa mnom u siromaštvu i bolesti.

,,Da” za do kraja života.

Ne shvatam kada se to tvoje ,,Da” pretočilo u ,,Ne”?

Da li sa njenim dolaskom? Da li zbog njene mladosti, ili pak ljepote?

Do juče jedno drugom poezija, a sada samo stranci. Dva nepoznata lika u biti istog prezimena.

Sam Bog zna šta smo sve zajedno proživjeli.

Bila sam tu kad si bio niko. Bila sam tu kad si postao neko. I sad sam tu, ali za tebe sam ja ,,niko”.