Prašina

Eh, šta je sve progutalo ovo moje ,,Dobro sam”.

Mnogo sjete i konfuznih stanja.

Pa pomilujem tamo gdje zaboli, u nadi da ću iscijeliti bar malo od ovog napuklog srca što je nakon tebe ostalo.

Dok se ptice gnijezde po tudjim krovovima, pred mojim vratima posuta je prašina.

Ne metem.

Jer pruža mi sigurnost, neki bolestan osjećaj da nisam sama, dok postoji bar nešto, da je iz našeg vremena ostalo.

A od tebe ni glasa.

Samo utisnut otisak stopala na tremu, u ime prošlosti i svih lažnih obećanja.

Pa u revoltu zaključam vrata.

Spustim roletne.

Za slučaj da mi opet dodješ.

Da se pokaješ.

Proviriš kroz prozor i nasmiješ.

Ne, niko više ne živi tu. 

Osim prašine, koja samuje.

A kad je neko pita kako je, kaže da dobro je.