Sivilo svakodnevnice

Nad Podgoricom su se nadvili tmurni oblaci.

Slutilo je na nevreme.

Turbulencije u zraku.

Sjedjela je na drvenoj klupi i posmatrala ljude.

Često to radi u poslednje vrijeme.

Zašto? Ni sama ne zna.

Posmatrajući daljine, one koje su joj jako blizu, tu na dohvatu ruke, po lijevoj strani grudnog koša, začula je zujanje kosilice.

Miris pokošene trave je krenuo da se širi vazduhom.

Tužno, sjetno, pomislila je, gledajući travnjak koji gubi svoj prvobitni oblik.

Valjda jer se i sama tako osjećala.

Gledala je kosilicu koja nesmetano obavlja svoj zadatak uz vladajuće ruke svog gospodara.

Kretala se lijevo, desno, uživajući remetila miran tok njenih misli.

U jednom trenutku zvuk kosilice je utihnuo.

Ljudi počeše grabuljama da skupljaju pokošenu travu.

Bi to nekih par gomila okrenutih ka četiri strane svijeta.

Uz tišinu, zavladao je i spokoj. 

Začuo se cvrkut ptica i odsječni ljudski koraci koji su se prevlačili trotoarom.

Svijet se prefarbao u novu boju, naizgled istu kao prije, samo svijetliju, bijelju.

Bez potrebe za bukom i sivilom svakodnevnice.