Taksi

,Posmatrao sam plave oči kako ostaju u magli’. 

Kapi kiše se slivaju niz prozore žutog taksija, na ulicama Beograda.

Na radiju ide neka lagana muzika za ‘dobro jutro’.

Prosjedi čiča, naboranog lica, diktira mi svoju životnu priču koja potiče iz doba drugog svjetskog rata.

Ne slušam ga, a znam da bih imao što- šta pametno da čujem.

Gledam u telefon, bez i jednog treptaja, čekam da se nekim čudom pojavi njeno ime na ekranu.

Ili makar poruka, sadržine: ,,Ne idi”.

Znam, bila bi dovoljna da prekinem ovu dramu i kažem taksisti da okrene auto i da me vrati na istu adresu.

08:00h, oduvijek sam mrzio te zaokružene sate.

Kao da se vrijeme zaledi, kada pogledam na sat, ono i dalje traje.

Makar minut da otkuca, da osjetim da se bar nešto pomaklo.

Ali ne...

Vrijeme stoji kao što smo i mi stajali.

Gledali se u oči i plakali dok dolazimo do spoznaje da ovo medju nama više ne funkcioniše.

Vječnost.

Razmišljam o našim počecima, valjda tako uvijek biva na kraju.

Al’ me udari šamar realnosti, dok ljubomorno pokušavam ispod kaputa da sakrijem uspomene.

Pa ih prigrlim, jako.

Toliko da oštre ivice tih slika režu kožu, pa se rez produbljuje i od ključne kosti spusti na niže.

Do stomaka.

I tu nekako stane.

I stoji...

A ja i dalje čekam da me ona zaustavi, da poželi da ostanem... 

Jebeni voz polazi za deset minuta.

Ovog puta bez poljupca, zagrljaja, mahanja.

Ovog puta bez nas u njemu.

Ovog puta za zbogom.

Zauvijek.