Sreća
Vjerovala je u bajke, one pune mašte i vilinskog praha. Gdje je sve moguće. I čuda se dešavaju. Jednorozi svojim mekim krilima paraju oblake i šaraju nebesa duginim bojama. A Zvončica ko Zvončica, vrtoglavo obleće oko Petra Pana. Dok Snežana pjevuši vesele pjesme u prisustvu Ljutka i Uča, a Srećko i Pospanko igraju uz ritam muzike za ples. U tom svijetu imaginarijuma i Sreća je vjerovala u bajke. Medjutim ljudi oko nje su hodali pogrbljeni, pognutih glava i emitovali čudnu energiju koja je mogla da se prenese dodirom, sivim, zagadjenim. Sjedjela je u parku na plavoj klackalici i tumačila želje ljudi koje su se nazirale sa njihovih toplih dlanova. Bila je to posebna hemisfera satkana od niza bjeličastih supstanci koje su isparavale u vazduhu nakon dvije sekunde od samog nastanka. Za to vrijeme je uspijela da pročita tek po koju želju i smjesti je u svoj ružičasti um. Mada svaka osoba bi uprkos svjetlosti koja je zračila iz pokrivenog grudnog koša, imala potrebu za tmurnim licem i ...
