Kofer

Svaki put kada osjetim da će neko milovati bolje, spakujem kofer i vratim se u onu našu ulicu bez broja.

Tamo spustim svoj prtljag i sjednem na trotoar.

Stari kofer, sive boje, rascijepan u donjem lijevom uglu, smjestila sam tik uz nogu.

Često sa tim koferom vodim duge razgovore. Otvorim ga, pa preturam po uspomenama, dozvolim nostalgiji da šara svoje nijanse sivila kroz vazduh.

Čekajući da se pojaviš.

Tamo, baš tamo, odjevena u dugoj bijeloj haljini, prekrivena velom boje bisera.

Čujem zvona zvone, vidim naše najbliže da se vesele, ali ne vidim tebe.

Otvorim mapu, okrenem je na lijevu, pa na desnu stranu; na sekund pomislim da sam zalutala; ali onda osjetim miris tvog parfema i znam da sam na pravom mjestu.

Kako to onda ti nisi ovdje?

Kako to da i dalje stojim sama?

A obećao si! Ajde da nisi, pa i da zaboravim.

Tako umorna, upalih očiju i oronulih obraza, pomno gledam na sat. Brojim sekunde, minute. Priželjkujem tvoj osmijeh i lik, kao onda kada si imao običaj da proviriš iza ugla i izviniš se zbog kašnjenja.

Dok tako sjedim na prašnjavom trotoaru u svojoj sada već isprljanoj haljini, iščekujem tvoje korake.

Ali nećeš ti doći!

Ne, jer ne možeš, već jer ne želiš!

Ti si neku drugu odjenuo u dugu bijelu haljinu. Lice joj prekrio velom boje bisera. Zakleo se na vječnost baš kako si se meni nekad kleo.

Kliše rekla bih, ne jer te poznajem, već jer te ne prepoznajem.

Govorili su ljudi, ali nisam slušala...

Pričali su... A ja bila imuna na riječi kojima su ispirali svoja pogana usta.

Stranci kada se upoznajemo, stranci kada se rastajemo, a ono ,,Savršen par”, da li iko to uopšte i pamti!?

Zatvaram kofer, desnom rukom posežem za isti, osjećam tupi bol u njedrima, samo, ne vidim da krvari.

A bilo bi lakše da mogu uočiti krv, takve rane makar zarastaju.

Jer voljela sam, nije da nisam.