Rolerkoster

Otkucava ponoć.

Ogrnula sam omiljeni ružičasti bademantil i smjestila se na krevet.

Prethodno zamotala peškir oko glave u cilju da pramenove mokre kose sačuvam na jednom mjestu.

Osjetih par kapljica vode, preostale od tuširanja, kako klize niz čelo i padaju na nagu površinu grudi.

Privukoh mantil malo više ka desnoj strani, stegnuh kanap jače, dovoljno da mi oteža disanje ali nedovoljno da zadrži tkaninu gdje je potrebna.

Izula sam papuče, skupila koljena i 

prethodno ostavljenu bocu vina preuzela sa radnog stola.

Usamljena sam noćas, više nego ikad do sad.

Mrzim te sastanke koji asociraju na prošlost.

Pa kopam po ladicama svog uma, uz pokušavaj da se sjetim svakog detalja; pa proživim iste trenutke 

iznova, oživim uspomene.

Pa opet volim.

Kao da nikada nisam prestala.

Mirujem, vrijeme je stalo. 

Čak i sat smješten na zidu je utihnuo.

I on se solidariše.

Iz svoje omiljene čaše sa stalkom otpijam crveno vino, u čast bivših ljubavi; onih koji su me voljeli i koje sam voljela.

A nema ih puno.

Samo jedan, jedini, voljen, u nizu promašaja. 

Ne trepćem, ne dišem.

Osjetih dušu kako se koleba.

Dolivam vino u čašu, na čije sam ivice prethodno ostavila obris crvenog karmina.

Prvi put večeras, obratila sam pažnju na godinu berbe. 

Bila je to ,,Vega Sicilia” iz 1942. 

godine. 

Okrećem flašu na jednu, pa na drugu stranu, kao da će nešto čudesno otkriti, kao da će na pozadini iste pisati ,,Upustvo za ljubav.”

Suza je kanula niz obraz, pa se spustila na nagu butinu.

Spustih pogled, zacakliše se oči, na minut vidjeh jasnije.

Ugledah bijele linije urezane na površini kože. Jedna pored druge asociraju na recke na papiru. 

,,Svašta. Od kada je ovo ovdje?!” 

Gledajući te tri, četiri crte otpih još

malo vina.

,,Ma baš me briga, preživjeću par strija. Preživjela sam i više od toga” - promrmljah sebi u bradu.

Odagnah misli ali ne zadugo, sjetih se one stare latinske izreke: ,,In vino veritas”.

A istina je da mi nedostaje ljubav! Ljubav koja diže i spušta, koja čini da se osjetim kao na rolerkosteru. 

Želim da čitam dušu, a ne oznaku na autu. Jer nisam ja od onih žena koje se zadovoljavaju punim novčanikom dok je srce prazno. 

Ne! Ne želim nekog ko će da mi skine zvijezde sa neba, već nekog ko će da me vine do istih.

Uzela sam jastuk koji se nalazio tik do mene. Desnom rukom ga priljubih uz usne i ispustih krik.

Glasan, a nečujan.

Pomalo mamurna zbog ispijanja tog famoznog vina, kog sam krišom od tate izvukla iz kredenca u kom je već dugi niz godina, razgrnula sam bademantil koji je sada već otkrivao previše; obukla pidžamu i smjestila 

se u krevet.