Bazar

Pričala je dugo o toj noći. Ne jer je bila posebna, već jer je bila krajnje jednostavna i uobičajna.

Zima je konačno pokazala zube. Temperatura vazduha te noći je bila ispod nule, dok je vjetar netremice brisao lišće sa trotoara. U masi, medju nepoznatim licima stajala je sama, oplemenjujući svoje čulo sluha u ritmu muzike omiljene rok grupe ,,Galija”.

Promrzlim rukama držala je čašu kuvanog vina, dok je vjetar svoje kandže preplitao sa mirisom cimeta u vazduhu. Pokušavajući da povisi svoju tjelesnu temperaturu, tapkala je u mjestu. ,,Peta- prsti, peta- prsti.” Zamišljena, u svijetu, koji je sama kreirala, na kratko joj zaokupiraše pažnju starac i starica.

Ponaosob nisu bili nešto posebno, ali zajedno, u paru, bili su i više nego zanimljivi. Sa šubarom na glavi, zamotani u toplim, u unutrašnjosti postavljenim, kaputima, stajali su na metar od nje.

Prigušila je zvuk muzike koji je dopirao sa bine i usesredila svoja čula samo na njih dvoje. Držali su se za ruke, stiskom toliko jakim, da ne postoji sila koja bi ih u tom trenutku mogla razdvojiti.

Bili su par neproporcijonalne visine, ali svakako simpatični i skladni. U par navrata udijelila je pogled. Tim pogledom bi mu bez i jedne izgovorene riječi rekla ,,Volim te”. Gospodin u sivom kaputu bi blago iskrivio linije u osmijeh i zenemarivši hladan vazduh koji je otežavao disanje, prislonio usne na njeno čelo. Poljubio je uz zavidnu dozu poštovanja i ljubavi.

Ćutanjem su se najbolje razumjeli, to je bilo i više nego očigledno. Jer riječi su suvišne kada srca govore.

Svaka bora na njihovim licima je brojala godine, a zajedno su brojali više od stoljeća. Unijeli su milinu ispod kože. Uvećali svemir tri puta i okrenuli zemlju oko svoje ose.

Zastala je i izahnula.

,,Želim ovakvu ljubav”, tiho je izgovorila. Zacakliše se oči. Zaledi se krv u žilama. Osjetila je protok čudne energije u tijelu i primakla se štandu na kome je kupila dvije ruže jarko crvene boje. Prišla je i uz izvinjenje što ih ometa, uručila jednu ružu gospodji, a drugu gospodinu, uz riječi ,,Ovo je za vas, hvala što ste mi vratili vjeru u ljubav!” Uz osmijeh se povukla, isprativši ozarene poglede i kao pamuk meka lica.

Znala je da se ljubav ne naslućuje, već isključivo želi. Ljubav bira nas, ne biramo mi ljubav.

Možda jedne januarske noći, na nekom bazaru, kada otkuca ponoć i ona pronadje neke ruke koje će biti njeno utočište od hladnoće.