Bagrem

Džep pun vedrosti. 

Prislonila je svoj rumeni obraz uz stakleno okno prozora.

Razmišljala je o svemu.

Baš svemu.

O njemu, najviše.

Gledala je zelenu ravnicu.

Pokošenu livadu i to usamljeno drvo na proplanku.

Šteta, sad je ogoljelo i jadno.

A znam kakvo je s’ proljeća.

Procvjetalo, rujno.

Prelijepih listova, glatkih i sjajnih crvenosmedjih izdanaka.

A pupoljak, svaki zaštićen.

Sa obije strane. 

Da ne zebe, da ne remeti proces nastanka.

Tako je to kad u odbrani stoje vojnici zašiljenih trnova.

Da odbrane ono što je odbranjivo.

Da zagrle ono što se zagrliti može.

Eh, kada dodje taj April.

Pa se grupišu.

Od ogoljelog bagrema nastane prekrasna šumska vila.

Znam kakva je s’ proljeća.

Sjedjela sam pod tim stablom često.

Dok je listala melodije i svojim tananim glasom milovala dušu.

Pa zadremam dok lagani povjetarac dodiruje kožu .

A ona nada mnom nadvije svoju lepršavu haljinu.

Da zaštiti od sunca.

Od opekotina.

Da joj mogu opet doći. 

Da se mogu vratiti.

Nedostaje.

Seljaci pokidaše to stablo.

Sad je pusta zemlja.

Bez hlada ljeti i topline zimi.

Pod čiju krošnju sada da se sklonim?

Čiji cvjetovi meni da mirišu?

Više ne priželjkujem proljeće.

Treba mi magija!

Da vrati moje stablo bagrema, moju šumsku vilu i džep pun vedrosti.