Tri kovanice

Ugledao sam je na toj platformi. Odjevena u dugoj crnoj haljini sjedjela je na barskoj stolici.

,,Noć pisaca”, u jednom starom pabu. Od kojih su mnogi pročitali svoja dijela. Neko od njih je dotakao dušu, a neko ni misao.

Počela je jednostavnom rečenicom: ,,Iskrena da budem, ne znam o čemu bih vam govorila”. Kupila me, svojom spontanošću i iskrenošću.

Nagnuta ka mikrofonu pričala je u kratkim tezama svoju životnu priču. Skromna, izuzetna žena, moram priznati. Ruke su joj bile nemirne. Često ih je podizala u vazduh i razmahivala se, kada bi joj ponestalo riječi.

A trema?

Ubila je, pojela je. Sažvakala i ispljunula. Sigurna u to, kapi znoja su počeli da klize niz čelo. Obrazi su joj bili rumeni, poput obraza seljančice na proplanku.

Svi pogledi bijahu usmjereni ka njoj. Plavi i smedji, svijetli i tamni. Svi su je gledali i pažljivo slušali.

Nije ona bila posebno lijepa. Ona je samo bila- ona. Ista kao pod tušem, u prodavnici, na poslu, sa manirima i tananim glasom.

Vodila je monolog do kasno u noć. Gledao sam je. Divio se njenoj ljepoti. Onoj unutrašnjoj, čistoj harmoniji i miru. Poželio sam da je zaglim. Sigurno bi pomislila da sam ludak, a ne samo starac koji prodaje cigarete, željan ljubavi. Onaj koji je sasvim slučajno ušetao u pab i do kasno u noć ostao da sluša. Samo nju. Tako dubokoumnu. Kod koje je sve vrijedno i konačno. Mazala je melem na ranu, polako ali sigurno.

Shvatam, bio je to poklop emotivnog stanja. Pred njom je moj skelet oživio, a duša prodisala.

I neka, ljudima su potrebne takve neke noći. Kao da je važno što u prošivenom džepu svog starog kaputa nosim samo tri kovanice. Preživjet ću već nekako sjutrašnji dan.

Gladovaću tijelom, samo da su oči site.